DISKRETNI JE HEROJ CRVENE ZVEZDE I BIVŠI AS MILANA: Zlatan mu je dobar prijatelj, a njegova karijera je za odličan film!
Rade Krunić jedan od tihih vojnika i diskretnih heroja Crvene zvezde. Fudbaler koji ne pravi atraktivne poteze i ne daje golove za TV špice. Ali...
Rade Krunić je vredan i marljiv, poput pčele, bez njega se ne može zamisliti igra Crvene zvezde. Takav je bio i u Milanu, čiji je dres nosio četiri ipo sezone.
Rezime polusezone
Vezni fudbaler crveno-belih u Novogodišnjem intervjuu za Kurir sublimirao je proteklu polusezonu u dresu Crvene zvezde, prisetio se svojih početaka u Foči, izlaska na veliku scenu sa Donjim Sremom iz Pećinaca, odlaskom u Italiju gde je sazreo kao čovek i fudbaler, postao neizostavan igrač u šampionskim danima Milana...
Opisao je druženje sa Zlatanom Ibrahimovićem na San Siru, boravak u Fenerbahčeu, a onda otkrio kako i na koji način je stigao u Crvenu zvezdu i koliko mu voljeni klub znači u životu.
Žal za Ligom šampiona
Jedna prilično turbulentna polusezona, kako za vas, tako i za klub. Kako biste je opisali?
- Pravi izraz ste upotrebli! Jeste bila turbulentna. Krenuli smo sa velikim ambicijama u Evropi, da uđemo u Ligu šampiona... Što je i normalno za klub kao što je Crvena zvezda. Nismo uspeli. Sigurno je da nam nije bilo lako. Meni posebno, najviše zbog povrede i to psihički, jer nisam bio na svojih 100 odsto mogućnosti da pomognem saigračima. Tu moram da dodam i onaj žuti karton protiv Leha, koji sam naivno napravio i samim tim odmogao ekipi - počeo je novogodišnji intervju za Kurir Rade Krunić i nastavio:
- I u prvenstvu, videlo se, pokazivali smo dva lica. U odnosu na Ligu Evrope. To su pokazatelji da psihički ne ulazimo dobro u utakmice i to mora da se promeni. Ako neko misli da prvenstvo nije bitno mnogo se vara. Superliga je najvažnije takmičenje! Barem za mene. Tek posle toga dolazi Liga Evrope. A, mi to našim igrama nismo pokazali.
Kako Zvezda može u nizu da pobedi Lil, FCSB i Šturm, a ne može da izađe na kraj sa Vojvodinom, Javorom, Radnikom i TSC?
- Svi smo motivisaniji u Evropi, ali to ne sme i ne može da bude opravdanje za sve nas. Motiv i pristup mora da bude isti na svakoj utakmici. I to je glavni problem bio u prvom delu sezone. Mi smo navikli da lako pobeđujemo u našem prvenstvu, ali nije više tako... Naš kvalitet nije u pitanju. Ima umora, putovanja... Kad igraš na svaka tri dana nemaš mnogo prostora za trening, a kamoli odmor. Koliko mogu da kažem, taj psihički deo nije bio na zadovoljavajućem nivou što se tiče Superlige.
Titulu ne smemo da dovedemo u pitanje
Da li se plašite da Crvena zvezda neće moći da odbrani titulu?
- Da li se plašim? Hm, hm, hm... Zapitam se, ali se ne plašim! Imamo kvalitet, prvenstvo je dugo, ne staje sve u jednu, dve ili tri utakmice. Moramo da nastavimo da radimo, da ne padamo psihički i da pobeđujemo u nizu. Ako budemo na našem nivou, siguran sam da titula neće izostati. Treba da se koncentrišemo na nas same i damo svoj maksimum.
Kako vam izgleda današnja Crvene zvezda sa iskusnijim fudbalerima poput vas, Arnautovića, Kataija, Ivanića i Veljkovića, te mlađih kao što su Kostov, Zarić, Avdić i Damjanović?
- Ekipa je sastavljena od odličnih igrača i sjajnih osoba. Ti mlađi igrači doprinose, napreduju i rastu uz nas. Mi u ekipi nemamo problem, a krize su normalne u svim velikim klubovima. Samo mi nismo navikli, jer smo dugi niz godina bili superiorni u odnosu na ostale. I sada kad ne ide kako smo planirali pojavi se problem. I dalje čvrsto verujem u ovu ekipu i mislim da možemo daleko da doguramo.
Koji je krajnji cilj Crvene zvezde ove sezone, kako u Srbiji, tako i u Evropi?
- Titula! To ne sme da se dovodi u pitanje. Što se tiče Evrope... Pa, kad smo počeli da igramo Ligu Evrope, prvi cilj je bio nokaut faza. Sada su nam se otvorila vrata, možda možemo i direktno u osminu finala. Slede nam dve utakmice, treba da ih iskoristimo što je više moguće, a zavisimo i od ostalih ekipa. U slučaju da igramo plej-of, mislim da imamo kvalitetnu ekipu da dođemo do osmine finala, čime bismo ispunili naš cilj.
Donji Srem me nije pustio u Zvezdu
Može li da nam kažete nešto o početku vaše karijere?
- Kao i svaki dečak u moje vreme, fudbal je sport koji mi je bio dostupan. Zavoleo sam ga u rodnoj Foči onako na prvu i nikad posle nisam dobio želju da se okušam u bilo kojem drugom sportu. Ni da probam, ni da ovako igram u slobodno vreme. Samo fudbal. (smeh) Moj otac je bivši fudbaler, trener i sudija... On mi je preneo ljubav prema fudbalu.
Vaša karijera je baš zanimljiva, imali ste trnovit put, u Srbiju ste došli na mala vrata, u Donji Srem iz Pećinaca. Koliko je bilo teško?
- To je baš duga priča. Mogao bi jedan film da se snimi. U Donjem Sremu sam proveo jedan odličan period, od godinu ipo. Uživao sam u fudbalu. Superliga je za mene bila nešto novo. I koliko god ga omalovažavali, to je ozbiljno takmičenje, državno prvenstvo. Ponosan sam bio što igram u eliti. Poslednjih šest meseci počeli su da me opsedaju razni menadžeri, neki fudbalski radnici, neki ljudi kojima baš i nije mesto u fudbalu... Zbog svega toga morao sam da odem u Borac iz Čačka, iako sam imao dogovoren transfer u Empoli. Zbog neke papirologije, zbog mesta stranca u Italiji odlučio sam da odem u Čačak na pozajmicu.
U to vreme tražila vas je i Crvena zvezda. Žarko su vas želeli Nenad Lalatović i Zvezdan Terzić. Zašto niste došli tada na Marakanu?
- Jako, jako sam želeo da dođem u Crvenu zvezdu, iako je u to vreme klub imao problema sa finansijama. Bio sam mlad, novac mi nije igrao važnu ulogu. Imao sam neku tržišnu cenu, a Donji Srem čiji sam bio igrač želeo je da me proda za velike pare. Razumem ih, živeli su od prodaje igrače i ja sam im bio, recimo neka "zlatna koka". I samo iz tog razloga nisam došao u Zvezdu, iako su bili zagrejani da me dovedu. Kao i ja. Ali, pitala se i treća strana, odnosno Donji Srem. Imali su ugovor na svojoj strani, ja sam probao sve da dođem u Zvezdu, ali... Eto, nije bilo moguće.
Empoli i privikavanje na Italiju
Posle toga odlazite u Empoli. Kako ste se snašli u Italiji?
- Iskreno, na početku mi je bilo mnogo teško. Nisam znao italijanski jezik, bio sam sam, teško sam se privikavao na novo okruženje, državu, pravila, sistem... Morao sam da menjam svoj stil igre, jer sam video da ono kako igramo mi u Srbiji ne prolazi u Italiji. Korigovao sam neke stvari, učio više i radio na sebi. Početni period nije bio lak, ali kad sam ušao u materiju sve je došlo na svoje. Posle prve godine, pravo uživanje je bilo igrati u Empoliju i u Italiji.
Šta možete reći o Empoliju kao klubu?
- Empoli jeste mali klub, ali je vrhunski organizovan. Po jednom segmentu su posebni. Sjajno rade sa mladim igračima. Preporučio bih svakom mladom fudbalera da ako ima ponudu Empolija ode tamo i ne razmišlja mnogo, jer je to klub sa renomeom, gde će sigurno dobiti pažnju.
Kako ste došli u Milan, gde ste ostali četiri godine i upisali 101 utakmicu?
- Znao sam da me neki veći klubovi iz Serija A prate. Godinu dana, čak i dve, pre nego što ću otići na San Siro imao sam dobre ponude italijanskih klubova, ali ne ranga Milana. Procenio sam da je najbolje da ostanem u Empoliju, bio sam zamenik kapitena, u klubu već tri godine, znao sam kako sve funkcioniše. A, da idem u malo bolji klub, nisam hteo. Doneo sam dobru odluku, imao sam sjajnu sezonu i tako se pojavio Milan. Pratili su me šest meseci na treninzima, to sam saznao pred kraj sezone. Dobio sam informaciju da dovode novog trenera Marka Đampaola, koji je meni igrom slučaja bio šef u Empoliju prve godine. I na kraju se sve ispostavilo dobro po mene, ostao sam četiri ipo sezone u Milanu, što je najlepši period u mojoj karijeri.
Nezaboravni period na San Siru
Kako pamtite period proveden na San Siru?
- Nisam igrač lep za oko, nemam neke fizičke predispozicije koje se sviđaju navijačima. Znao sam da na treninzima moram da pokažem sve svoje kvalitete, da to izađe na videlo. Imao sam problem da uđem u ekipu. Od nas koji smo došli u isto vreme, jedino se Teo Ernandez dobro integrisao. Leao, Benaser i ja smo imali problem. Milan u tom trenutku nije blistao, to je vreme pre kovida... Posle toga smo počeli bolje da igramo. Bio sam svestan da imam 26 godina, da sam u Milanu i da moram da pokažem koliko vredim na terenu. Znao sam, da ja kao Rade Krunić ne vredim mnogo navijačima Milana, koji su navikli na velika imena. Trudom da razumem šta trener želi od mene, trudom da pomognem saigračima dobijao sam polako poverenje i na kraju izrastao za bitnu figuru u Milanu. Za sve to vreme u Milanu najbitinija mi je bila podrška uprave, trenera i saigrača! Navijači su mi bili poslednji.
- Ako je mene doveo Paolo Maldini u Milan, on to nije uradio što sam ja lep, ili imam možda atraktivnu frizuru, već zato što je u meni video fudbalera koji može da pomogne njegovom timu. Imao sam veliku podršku od njega i ostalih članova uprave, posebno u početku kad nije išlo. Na kraju smo isplivali kao nezaboravni tim koji je osvojio "skudeto" i to je stvarno kruna moje karijere.
Sa kim ste se najviše družili dok ste igrali u Milanu?
- Najviše... Ha, ha, ha... U istom periodu kad sam došao u Milan, stigao je i Ante Rebić. Sa istog smo govornog područja i prirodno je bilo da budemo upućeni jedan na drugoga. Posle je stigao Zlatan Ibrahimović, pa Marko Lazetić, na kraju Luka Jović. Sa našim ljudima sam provodio najviše vremena. I to je normalno. Brazilci su bili skupa, Francuzi, pa onda i mi.
Hvala Stefanu Pijoliju
Kako pamtite Zlatana Ibrahimovića?
- Za mene Zlatan je neverovatan lider! Kao osoba odličan čovek. Veliki prijatelj! Pomogao mi je više puta u životu. I uopšte nije onakav kakvim se predstavlja u medijima. Za svoje prijatelje nije umišljen ili bilo šta slično. On voli da bude takav u javnosti, valjda je to neki njegov odbrambeni mehanizam. I to porlazi u medijima, kod navijača... Privatno, Zlatan je prezanimljiv kao osoba. Drago mi je što sam imao priliku da delim svlačionicu sa njim i što imamo zajedničke momente iz naših života, koje ćemo pamtiti.
Šta možete da kažete o izjavi trenera Stefana Pijolila - "Rade nije fokusiran na golove i asistencije, već na to da pomogne timu u oba smera igre"?
- Baš to! To sam ja! Ja sam igrač za ekipu. Evo, i ovde kada sam došao u Crvenu zvezdu... Možda je neko od mene očekivao golove, asistencije... Ali, mene to nikada nije krasilo. Ja sam uvek bio igrač koji radi za ekipu. Tako je bilo u Milanu. Dovodili su odlične i skupe igrače, ali... Nekada sam se na treningu gledajući ih pitao sebe, kako igram pre njih. Bilo mi je u početku neshatljivo, ali sam vremenom uvideo da sam važan igrač za tim, što mi je imponovalo i dizalo samopouzdanje. Da sam zbog toga igrao sve bolje i bolje. Hvala Stefanu na ovoj izjavi, tačno znam šta trener Pioli misli o meni. Hvala mu još jednom. Stvarno, on je najzaslužniji što sam ostavio dubok trag u Milanu!
Promenio mišljenje italijanskim novinarima
Kakav ste imali odnos sa novinarima u Italiju? U početku su vas potcenjivali, a onda vam se divili.
- Na prvu, Milan nije navikao na imena poput mene. Milan je bio i biće sila italijanskog fudbala. Smetalo mi je što su me potcenjivali. Radio sam još više i bio sve uporniji. Znao sam i pre nego što sam došao u Milan kako će sve to ići. Znao sam da ću morati da se izborim da budem cenjen od strane svih, ne samo novinara. Ali, moram da istaknem da sam se osećao veoma cenjen u ekipi, od strane uprave, trenera i saigrača. A, to je mnogo važno. To je nešto što daje podstrek i samopouzdanje, da bolje igraš, da se bolje osećaš. I onda to sve vremenom ide na bolje. Nisam igrač koji za jednu utakmicu može da promeni mišljenje novinaru, ali za jednu sezonu, svakako. I ocene koje sam dobijao su dolazile tako što su italijanski novinari uvideli koliko značim Milanu na terenu. Kasnije sam bio svedok da su novinari pitali Piolija što igraju Rejnders ili Loftus-Čik, što ne igra Krunić. (smeh)
- Kada je trebalo da me prodaju u Fenerbahče, svi su smatrali da treba da ostanem... Što me prodaju za četili ili pet miliona evra? Bolje je da ostanem. Ali, tada već gubim poverenje uprave... Posebno kada su otišli Paolo Maldini i Riki Masara. Neću bilo koga da omalovažavam, došli su neki drugi ljudi, koji nisu iz sveta fudbala... Bili su savetovani od nekih ljudi koji ne znaju šta je fudbal... Dosta nas igrača se tada pogubilo, a svedoci smo da je dosta i otišlo sa San Sira u poslednje dve sezone. Imali su novinari mala očekivanja kada sam ja u pitanju, kada sam otišao iz Milana pisali su da je moj odlazak velika greška uprave kluba. Na kraju krajeva želeo sam transfer, tražio sam da odem. Više to nisam bio ja u Milanu. I iz ovog ugla ništa ne bih promenio. Voleo bih da sam ostao još duže u Milanu, ali ako se već nisam osećao dobro i prijatno, nisam želeo da forsiram stvari.
Odlazite u Fenerbahče. Šta se desilo u Istanbulu?
- Fenerbahče je mnogo teška sredina! Mnogo, mnogo. Bukvalno me je iznenadilo kako jedan tako veliki klub, sa tako velikim ambicijama i organizacijom, tako prosto razmišljaju. Kako nisu fudbalski edukovani, kako ne shvataju fudbal na pravi način... Recimo kao Italijani. Ogromna je razlika doći iz Italije u Tursku. Iako sam znao gde idem, rekli su mi Dušan Tadić i Edin Džeko koji su me sačekali u klubu. Bili su tu i Livaković i Zajc. Pričali su mi šta je Fenerbahče, ali ja nisam mogao da shvatim da su takvi amateri... U tim nekim fudbalskim sektorima. Nisam se snašao, iskreno. Ni na stil fudbala, na divlje... Navikao sam u Italiji tačno da znam, šta treba da odradim... A, da ja improvizujem, izmišljam na terenu... Ne mogu.
- Posle polusezone došao je Žoze Murinjo, video sam tu šansu za sebe. Tražio me je dok je bio trener Rome. Bio sam siguran da sa njim mogu, jer je odličan trener. Ali, ni on nije trener za Fenerbahče, zamerali su mu što je defanzivan, što mu ekipa ne postiže dovoljno golova... A, to što on ima pobednički mentalitet i zna kako da pobeđuje utakmice... Što igra na rezultat. To ih nije preterano zanimalo. Ispostavilo se da je i on morao da ode. Možda bi trebalo da se zapitaju zašto već 12 godina nisu osvojili titulu. Galatasaraj je u odnosu na njih više okrenut ka Evropi i zato dominira.
Terzić nije propustio priliku
Kako je došlo do toga da dođete u Zvezdu?
- Generalni direktor Zvezdan Terzić je pratio situaciju. Čuli smo se pre toga nekoliko puta, nevezano za dolazak u Zvezdu. Znao je da me okrene i dok sam bio u Empoliju, kasnije u Milanu. Da me podbode za dolazak u Zvezdu. Uvek sam govorio da želim da dođem, i to u dobrim igračkim godinama. Na kraju se sve namestilo, karte su nam se otvorile. Fener je imao problem sa strancima, bilo je nas petorica ili šestorica koje su hteli da zamene za neke druge. Otvorio se put prema Zvezdi i nisam uopšte razmišljao. Mogao sam možda da se vratim u Seriju A, ne u Milan, ali neki manji klub. Ali, kad su se karte tako lepo posložile, a ja sam mnogima obećao da ću igrati za Crvenu zvezdu, nisam mogao da propustim tu priliku. I verujte mi, ni jedne jedine sekunde ne žalim zbog te odluke.
Kada ste potpisavali ugovor rekli ste da bi voleli da završite karijeru na Marakani. Ostajete li pri tome?
- Naravnop da jesam! Iz tog razloga sam se i vbratio. Ne da bih se negde prodao. Iz Fenera sam mogao da odem u neke zemlje, gde se sada mnogo zarađuje. Ali, odlučio sam se za Zvezdu, jer je meni u fudbalu emocija mnogo bitna. I to je ono što je mene držalo u Milanu. Voleo sam taj klub, davao srce... Da li na treningu, ili utakmici. Tako mi je isto bila potrebna i Zvezda. Navijač sam Zvezde, volim ovaj klub. I kada nisam bio ovde, gledao bih utakmice, nervirao se kao navijač... Igranje u Zvezdi u meni bude sjajne emocije.
- Da vam kažem nešto. U mojoj rodnoj Foči, biti igrač Milana i Crvene zvezde nije isto. Deset puta je popularnije biti fudbaler Crvene zvezde! To vam sve govori koliko volim Zvezdu. Možda to nekada ne pokazujem, ne govorim, ali stvarno je tako.
Porodica je suština života
Porodičan ste čovek, koliko vam je važno okruženje supruge i dece da imate uspeh na terenu?
- To je od presudnog značaja! Mnogi to ne smatraju ozbiljnim aspektom u svetu fudbala. Po meni, to je mnogo važno. Porodica je najvažnija na svetu. Raspoloženje, razmišljanje, ma ukratko sve polazi odatle. Porodica je suština života. Beograd je idealan za mene i porodicu, ovde se odlično osećam. I onda tu pozitivnu energiju iz porodice lako prenosim na teren.
Oženjen je Ivanom, ima dvoje dece, koliko mu znači supruga i deca
- Eto, dok sam bio povređen porodica je sve vreme bila uz mene. Uz sve medicinske tretmane, supruga i deca su mi pomogli da se vratim brže od predviđenog i tako pomognem Zvezdi. Glava je na terenu najbitnija, a da bi ona bila kako treba, važno je da sve kod kuće bude u najboljem redu. Nije lako kad si povređen, treba ostati psihički pozitivan. Utakmicu protiv Pafosa igrao sam povređen, ali psihički sam imao cilj da uđemo u Ligu šampiona, po bilo koju cenu na svetu - zaključio je Rade Krunić intervju za Kurir.